Priča prije pjesme: Zaborav pleše

17.11.2026  Ponekad čovjek ne izgubi samo uspomene. Ponekad počne gubiti i male putokaze koji ga vode kroz vlastiti život: imena dragih ljudi, lica iz prošlosti, datume koji su nekada bili važni. Upravo iz tog tihog i gotovo neprimjetnog nestajanja nastala je pjesma „Zaborav pleše“.

Dok sam pisao stihove, nisam želio govoriti samo o bolesti ili starenju. Želio sam uhvatiti trenutak kada se čovjek nađe između onoga što je nekada bio i onoga što još uvijek nosi u sebi. Zato se u pjesmi pojavljuje „bašta sjećanja gdje tišina cvjeta“, mjesto na kojem uspomene još postoje, ali se polako pretvaraju u šapat.

Slika napuklog ogledala nije slučajna. Ono predstavlja identitet koji se polako rasipa. Kada stih kaže: „Ime i lice — poznato, strano“, govori o bolnom osjećaju prepoznavanja bez sigurnosti, o trenutku kada nešto djeluje blisko, a ipak ostaje nedostižno.

Ipak, ovo nije pjesma bez nade. Dok se misli gube i dok „zaborav pleše — bez traga“, ostaju osjećaji koje vrijeme ne uspijeva potpuno izbrisati. Ljubav, dječiji smijeh, toplina nečijeg glasa ili pogled dragog bića često prežive tamo gdje riječi nestaju.

Zato su mi možda najvažniji stihovi oni koji govore o „iskrici duše koja prkosi zaboravu“. U njima se krije vjerovanje da čovjek nije samo zbir svojih sjećanja. Čak i kada prošlost izblijedi, u nama ostane nešto dublje i trajnije, nešto što ne može biti potpuno izgubljeno.

"Zaborav pleše" je zato pjesma o nestajanju, ali još više o onome što ostaje. O tihoj borbi između magle i svjetla. O sjećanju koje se gubi i srcu koje ga, uprkos svemu, nastavlja čuvati.